”Ne quid nimis” stara je latinska izreka koja u prijevodu znači ”ničeg previše”, a poručuje da se u svakoj stvari treba držati razumne mjere odnosno da sve treba raditi umjereno, bez pretjerivanja.
U odgoju i skrbi za djecu, prirodno je i očekivano da roditelji brinu za svoju djecu, za njihovu sigurnost i zdravlje te cjelokupan razvoj kao i da žele da djeca izrastu u sretne, zadovoljne, uspješne pojedince.
No strah i pretjerana briga roditelja za sigurnost djeteta kao i želja za zaštitom djeteta od grešaka i neugodnih iskustava i neuspjeha mogu dovesti do toga da roditelji prezaštićuju svoju djecu.
Što znači prezaštićivati?
Tako npr. iz brige da pogreška koju će učiniti ili neugoda koju će doživjeti ne našteti djetetovu samopouzdanju, roditelji uskrate i ograniče dijete za novo iskustvo pa i za pogrešku iz koje može nešto naučiti za ubuduće (npr. otići po prvi puta samostalno u dućan ili obrisati posuđe, otići u školu bez zadaće, reći prijatelju da mu je izgubio posuđenu loptu…).
Važno je imati na umu da će samopouzdanje kod djeteta u konačnici rasti tek onda kada dijete samo odnosno samostalno uspije postići određeni cilj ili riješiti problem, kao i da su pogreške dio procesa učenja odnosno suočavanje s neugodom dio procesa sazrijevanja i razvijanja strategija suočavanja.
Zbog prezaštitničkog odnosa roditelja zapravo se može dogodi upravo ono od čega roditelji žele dijete zaštititi.
Uslijed pretjerane protekcije, dijete doživljava svijet kao opasno mjesto jer vidi da se uvijek za njega netko mora brinuti, a to što se umjesto njega nešto čini kod djeteta razvija osjećaj nekompetentnosti i nesigurnosti u vlastite sposobnosti, te se u konačnici koči i šteti razvoju njegova samopouzdanja. Također, izbjegavanjem neugode dijete ne razvija adevatne obrambene mehanizme sočavanja.
Donese li dijete ”lošu” odluku, to je iskustvo iz kojeg može nešto naučiti, od toga kako bolje pristupiti problemu i riješiti ga do jačanja strategija suočavanja i učenja regulacije svojih emocija suočavajući se s osjećajem neugode i neuspjeha, što je sve sastavni dio života.
Dopustiti djetetu da ponekad padne odnosno da samostalno rješava probleme (s vršnjacima, u igri, u parku, u pisanju zadaće, odlasku u dućan…) ili doživi neuspjeh i frustraciju, ne znači da dijete treba izlagati opasnim i rizičnim situacijama odnosno ne zaštititi ga od istog.
Dapače, potrebno je štititi dijete od za po dijete ugrožavajućih situacija, ali i potaknuti odnosno naučiti dijete samostalnosti, autonomiji, kreativnosti, planiranju, procjenjivanju situacije te donošenju odluka i preuzimanju odgovornosti za iste.
Kako si pomoći?
Dobro je da se roditelji tijekom djetetova odrastanja zapitaju žele li jednog dana za svoje dijete da zna procijeniti koji će posao odabrati, da zna koji odnosi su dobri za njega, da zna samostalno donositi odluke, da se zna izboriti za sebe ili oduprijeti pritisku (vršnjaka, poslodavca…), da bude samopouzdano i odgovorno…ili ga u tome žele ograničiti i sputavati…
Pretjeranom zaštitom možemo naštetiti razvoju djetetova samopouzdanja te u isto vrijeme, zbog razvoja izbjegavajućeg ponašanja kod djeteta uslijed izbjegavanja potencijalne neugode, onemogućiti mu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života.
Za djecu je nužno da tijekom odrastanja prođu različita iskustva, kako ugodna tako i neugodna, a koja su prilika za razvoj i učenje (kako se nositi s frustracijom, kako rješavati probleme, kako se nositi s pogreškama i neuspjesima….). Ako im to onemogućimo, i ne poklonimo im povjerenje, bez obzira na dobre namjere da im pomognemo i zaštitimo ih, u konačnici ih nismo pripremili za život.
Stoga prezaštitnički odnos može negativno utjecati na razvoj i mentalno zdravlje djece kao i narušiti odnos djece s roditeljima.
Dakle, što činiti?
Najoptimalnije što roditelji mogu napraviti za svoje dijete, uz davanje vlastitog primjera življenja po smjernicama i vrijednostima koje mu žele prenijeti, je da budu uvijek tu za njega kada dijete to treba (kada padne, doživi neuspjeh…) te mu kroz podršku pomognu da se osnaži i krene dalje.
Upravo u ravnoteži/balansu između navedenog odnosno između zaštićivanja djeteta i davanja autonomije djetetu krije se prava umjetnost odgoja. I ne, nije nimalo lako.
No budimo im primjer i budimo uz njih…..
