Tjelesno kažnjavanje

DA, tjelesno kažnjavanje stvarno boli djecu

Postoje iscrpna istraživanja o posljedicama tjelesnog kažnjavanja koja uvjerljivo potvrđuju potencijalno kratkoročne i dugoročne štetne utjecaje tjelesnog kažnjavanja. 

Jedna od brojnih definicija tjelesnog kažnjavanja, ona Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda, kao nadzornog tijela Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta definira kako je „tjelesno kažnjavanje svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago“ (Opći komentar br. 8, 2006.). 

Tjelesno kažnjavanje uključuje izravne fizičke oblike kažnjavanja (udaranje rukom ili pomagalom, potezanje za kosu, uši, štipanje, prisiljavanje na gutanje (npr. ljutog) te primoravanje djeteta na neugodne položaje kao što je klečanje i slično (Odbor UN za prava djeteta, Opći komentar br.8, 2006.).

Razlog za nenasilno ponašanje prema djetetu ne treba tražiti samo u zakonskoj zabrani već i u posljedicama po dijete, odnosno želji odraslih po njegovu najveću dobrobit. 

Tjelesno kažnjavanje moguće će dovesti do narušenog mentalnog zdravlja, lošijeg odnosa sa roditeljima, slabije razvijene samokontrole i nižih moralnih standarda te pojačane agresivnosti i društveno neprihvatljivog ponašanja (Gershoff, 2002.).

Snažna je povezanost tjelesnog kažnjavanja od strane roditelja s 

• neposrednom dječjom poslušnošću, 
• slabijim mentalnim zdravljem,
• slabijom kvalitetom odnosa roditelja i djeteta, 
• slabijom internalizacijom moralnih standarda ,
• povećanom agresivnošću djeteta,
• povećanim delinkventnim i antisocijalnim ponašanjem,
• povećanim rizikom od ozljede tj. tjelesnog zlostavljanja. 

Međutim, neki od roditelja, pokušavajući usmjeriti dijete, a sa idejom njegove poslušnosti, i nadalje primjenjuju tjelesno kažnjavanje, bez svijesti o riziku koje kažnjavanje donosi, a često i bez znanja o zabrani tjelesnog kažnjavanja djeteta. Potreba djeteta nikako ne uključuje tjelesno nasilno ponašanje roditelja no društvena tolerancija spram tjelesnog kažnjavanja djeteta i nadalje postoji.

Neki od roditelja, reći će “Kao dijete su me udarali i nije mi ništa naškodilo.“ no zapravo, to ne znamo i poričemo povrijeđenost koju smo doživjeli, kada su oni koji nas najviše vole mislili da nas nešto mogu naučiti nanosivši nam bol.

Iako većina roditelja izražava želju da njihovo dijete odraste u uspješnu mladu osobu, neki od roditelja svojim postupcima umanjuju djetetove mogućnosti u postizanju toga cilja, odmakom od pozitivna roditeljstva, koristeći postupke koji su neadekvatni i nisu u najboljem djetetovom interesu.

Neadekvatni postupci roditelja krše djetetova prava i potrebe, a jedan od takvih postupaka je svako ponižavajuće kažnjavanje, koje može i ne mora uključivati tjelesnu kaznu.

Ponekad je teško postići biti dovoljno dobar roditelj djetetu. Roditeljstvo, osim što je veličanstveno i radosno iskustvo, također može biti stresno. Tražiti pomoć je znak odgovornosti, a ne slabosti.

Roditelji mogu, a imajući na umu da nenasilna odgoj nije sinonim za izostajanje odgojnih granica; 

• djetetu, neovisno o njegovoj dobi, pružati svakodnevnu pozitivnu pažnju, 
• pomoći mu da razumije moguće posljedice svojeg ponašanja,
• poticati ga pohvalom na prihvatljiva ponašanja,
• ponašati se onako kako žele da se njihova djeca ponašaju, 
• komunicirati s djecom uz poštovanje,
• te učiti dijete kako konstruktivno riješiti sukobe.

jer djeca trebaju

• odgovor na potrebu za ljubavi i sigurnosti,
• strukturu i usmjeravanje,
• jasne granice i vodstvo,
• da ih se vidi, čuje i cijeni
• te osnaži 

Literatura:

1. Abela, A. i Berlioz, G. (2008). Podrška roditeljima djece izložene riziku socijalnog isključivanja. U: Daly, M. (ur.), Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 39-60.
2. Durrant, J. (2007). Positive discipline: What it is and how to do it. Save the children Sweden.
3. General Comment No 8 (2006). The right of the child to protection from corporal punishment and other cruel or degrading forms of punishment, CRC/C/GC/8, 21 August 2006. Preuzeto 30.10.2024 s www.ohchr.org
4. Gershoff, E. T. (2002a). Corporal punishment by parents and associated child behaviors and experiences: A meta-analytic and theoretical review. Psychological Bulletin, 128 (4), 539-579. 
5. Konvencija o pravima djeteta (2000). Zagreb: Udruga za inicijative u socijalnoj politici.
6. Larzelere, R. E. (2000). Child Outcomes of Nonabusive and Customary Physical Punishment by Parents. Clinical Child & Family Psychology Review, 3 (4), 199-221. Preuzeto 01.11.2024. s http://search.ebscohost.com/ 
7. Pećnik, N. (2008). Prema viziji roditeljstva u najboljem interesu djeteta. U: Daly, M. (ur.):  Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. 15-38. 
8. Sidin, S. A. (2021). The Application of Reward and Punishment in Teaching Adolescents. In Ninth International Conference on Language and Arts (ICLA 2020). 251-255.
9. Zolotor, A. J., i Puzia, M. E. (2010.) Bans against corporal punishment : A systematic review of the laws, changes in attitudes and behaviours. Child Abuse Review, 19 (4), 229-247.