Dr.sc. Marija Crnković, klinički psiholog
Američka psihološka udruga (APA, 2018) definira otpornost kao proces pozitivne prilagodbe u situacijama tragedije, traume, nedaće, značajnih razina stresa ili prijetnje. Postoji mnogo takvih situacija – zdravstvene teškoće, problemi u obitelji ili visoke razine stresa povezane s poslovnim ili ekonomskim teškoćama. Siebert (2005) navodi kako svaki pojedinac ima kapacitet za razviti otpornost te ističe da se ona može razvijati kroz 5 razina:
- održavanje osobne emocionalne stabilnosti koja je potrebna za život i zdravo funkcioniranje,
- sposobnost usmjeravanja na okolinu za uspješno suočavanje sa zahtjevima okoline,
- sposobnost usmjeravanja i brige za sebe kako bi se postiglo visoko samopouzdanje, samopoštovanje i pozitivna slika o sebi,
- razvijene vještine prilagodljivosti i fleksibilnosti te uspješno prevladavanje stresa,
- otvorenost prema novim i pozitivnim iskustvima koja uključuje razvijenu sposobnost osobe da u teškim uvjetima života razvije sposobnosti rješavanja problema te uvidi razloge za zadovoljstvo, mir i sreću.
Carver (1998.) ističe kako proces oporavka od stresa uključuje tri stupnja: 1) suočavanje sa stresnim događajem, 2) usmjeravanje prema pozitivnom ishodu događaja u budućnosti te 3) ulaganje napora u nošenje sa stresnim događajem. Također, redoslijed ova tri stupnja je neodređen, ovisi o osobi, a i može se dogoditi da netko uopće ne prođe kroz sve stupnjeve. No, drugi autori ističu kako je prolaženje kroz navedene stupnjeve izrazito važno za uspješan oporavak od stresne situacije (Smith i sur., 2013). Sposobnost usmjeravanja samog sebe na proživljavanje trenutačnog iskustva i sposobnost emocionalne prorade istog može biti ključno za omogućavanje osobi da se suoči sa stresnim događajem i počne proces oporavka od njega.
Iako se definicije otpornosti mogu razlikovati, svaka definicija naglašava poželjnost otpornosti kao osobine pojedinca (razvojna posljedica) te naglašava interaktivnu prirodu tog pojma te sve definicije imaju i dodirne točke koje sumiraju značenje ovog termina – kompetentnost, rast i razvoj, zaštitni čimbenici, individualnost (Doležal, 2006). Iako ih ima mnogo, svim definicijama je zajedničko da govore o prevladavanju kriznih situacija, savladavanju nedaća te vještinama prilagodbe na teške situacije.
S razvojem pristupa i znanja u istraživanju otpornosti došli smo do tri perspektive kroz literaturu (Khanlou i Wray, 2014):
- Usmjeravanje na individualne čimbenike – temelje nalaze u psihijatriji i razvojnoj psihologiji, naglasak je na faktorima unutar pojedinca i pojam rizika je važan (Waller, 2001)
- Konstrukcijski pristup – postmoderna interpretacija, otpornost se shvaća kao rezultat međudjelovanja pojedinca i njegove okoline gdje se pojedinca smatra zdravim u uvjetima koji se sveukupno vide kao štetni (Ungar 2004a,b).
- Ekološki, ekosistemski pristup – proučava se povezanost između rizičnih i zaštitnih čimbenika s naglaskom na međusobnoj ovisnosti između pojedinaca i socijalnih sustava (Barankin i Khanlou 2007; Ungar 2004a; Waller 2001)
Otpornost se smatra važnim elementom za održavanje i promicanje mentalnog zdravlja djece i mladih, kao i doživotnim zaštitnikom od mogućih rizika za psihičko zdravlje s kojima se susreću tijekom vremena i kroz različita iskustva.
Većina istraživanja pokazuje da se otpornost odnosi na niz važnih životnih ishoda kao što su psihičko zdravlje i bolja prilagodljivost (Bonanno, 2004; Davydov, Stewart, Ritchie & Chaudieu, 2010.), bolji međuljudski i intrapersonalni odnosi kroz životni vijek (Klohen, 1996), viša razina samopoštovanja (Benetti & Kambouropoulos, 2006.), brz oporavak organizma od kardiovaskularnih tegoba koje su uzrokovane negativnim emocijama u slučaju nesretnih okolnosti (Liu i sur, 2012), smanjena depresija i uspješnost u suočavanju s nesrećama (Davydov i sur., 2010.) i ekološkim opasnostima ili potencijalno tragičnim opasnostima (Fredrickson, Tugade, Waugh, i Larkin, 2003; Liu i sur, 2012). Rees, Breen, Cusack i Hegney (2015) izvještavaju o pozitivnoj povezanosti između otpornosti i samoefikasnosti, što potom rezultira većom vjerom osobe u vlastitu kompetentnost, korištenjem učinkovitijih strategija suočavanja, nižim razinama neuroticizma te naglašavaju kako je svjesnost sebe i okoline bitna značajka osobe s visokom otpornošću.
Zaključno, interaktivna priroda koncepta otpornosti igra jednu od ključnih uloga u tjelesnom i psihičkom zdravlju tijekom cijelog čovjekovog života. Iako je pozitivan stres neizbježan i nužan za normalan rast i razvoj, otpornost je važna kada stresogeni faktori postanu dugotrajniji i češći. Zahvaljujući otpornosti pojedinci se sučavaju sa stresom na adekvatniji način te tako čuvaju integritet svog organizma u nepovoljnim životnim okolnostima. Također, činjenica da su osobine ličnosti nedvojbeno povezane s otpornošću osobe tijekom cijelog života od iznimne je važnosti kako bi se u pojedinim situacijama sačuvalo one ranjivije te kako bi im se osigurala primjerena podrška. No ova povezanost nije jedina dovoljna. Utjecaj vanjskih čimbenika, poput obiteljskog okruženja i cjelokupnog okolinskog i društvenog konteksta u kojem osoba živi je također neupitan. Odnosno moguće je djelovati na povećanje otpornosti na način da svatko ima ulogu u jačanju resursa zajednice te time dovesti do jačanja otpornosti pojedinaca, a potom i društva u cjelini. Drugim riječima, viša razina otpornosti je povezana s višom razinom mentalnog zdravlja. Psihički zdraviji pojedinci vode zdravijem, uspješnijem, naprednijem i sretnijem cjelokupnom društvu.
Dr.sc. Marija Crnković, klinički psiholog,
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
