Posvojeno dijete ima pravo i potrebu na odgovore na važna pitanja koja mu se nameću. Svaka dob nosi svoje izazove, ali odrasli su nekad zbunjeni kako odgovoriti na sva pitanja malog djeteta.
Predškolska djeca su, općenito, jako radoznala, a pitanjima koja postavljaju daju nam do znanja koliko se žele osjećati sigurnima, biti prihvaćeni i u centru pažnje. Njihova pažnja je kratkotrajna i za čas će promijeniti temu razgovora ukoliko im je interes zadovoljen ili razgovor traje predugo.
Što kada posvojeno dijete svojim roditeljima postavlja pitanja?
Većina posvojitelja zna koliko je važno da dijete zna sve važne činjenice, zna kako je najbolji interes djeteta da dobije jasen i jednostavne informacije te da se pri tome osjeća sigurno. Koliko treba s djetetom razgovarati? Što mu sve reći? Hoće li nas razumjeti?
Najbolji pristup razgovoru s djetetom predškolske dobi o posvojenju je slijediti interes djeteta, odgovarati na ona pitanja koja dijete pita, na najjednostavniji način. Važno je s djetetom razgovarati mirno, ponuditi mu riječi kojima može imenovati svoje osjećaje i dati mu do znanja da je odrasla osoba tu za njega i njegova pitanja. Miran razgovor i osiguravanje jasnih informacija i činjenica djetetu koje je posvojeno je najvažnija poruka: „Posvajanje je u redu i možemo otvoreno razgovarati o svemu što želiš“.
Zašto je važno pričati s djetetom?
Djeca ove dobi trebaju:
…znati da su voljena i željena i da ništa što će uraditi neće promijeniti njihov položaj.
…znati da smo tu za njih. Kako počinju shvaćati što je posvojenje, pomozimo im da razumiju da mogu postaviti bilo koje pitanje.
…saznanje da je posvojenje zauvijek. Ništa se neće promijeniti i kada misle da „nisu dobra“ ili naprave neku grešku.
…znati da imaju dvije obitelji (Detalje mogu saznati kasnije)
…čuti da posvojenje nije tajna ili nešto čega se treba stidjeti. To je samo jedan od načina kako nastaju obitelji.
…normalizirati posvojenje kao način izgradnje obitelji. Posvojenja postoje oduvijek, otkad postoje prve ljudske zajednice. Djeci su to potpuno jasni i normalni odnosi i prihvatit će ih kao takve, ako i mi pokažemo prihvaćanje i prezentiramo kao normalne mogućnosti izgradnje obitelji.
…čuti naše poštovanje i suosjećanje za njihove biološke roditelje. Čak i kad znamo neke probleme, važno je da djeci damo do znanja da su napravili najbolje što su mogli. Djeca to trebaju.
…čuti naše prihvaćanje njihove ambivalencije ili eventualne tuge o tome što znači biti posvojen. Tuga nas ne razdvaja, ona nas može zbližiti.
…čuti pozitivan jezik o posvojenju. Oni nisu „ostavljeni“, „dati“. Njihovi biološki roditelji su planirali kako bi se brinuli za njih. Negativne fraze koje mogu čuti od drugih ljudi treba im prikazati na pozitivni način.
…biti sigurni da smo spremni pričati o posvajanju, čak i kad budu stariji i njihova pitanja postanu teže i kompleksnija.
Kako odgovoriti na neka pitanja koja mogu zbuniti odrasle?
„Zašto nisam bila u tvom trbuhu?“
„Tvoj tata i ja nismo mogli imati djece, ali smo htjeli dijete kako bi ga voljeli i brinuli se o njemu. Ti si bila u trbuhu druge žene, koja je tvoja biološka mama, i tata i ja smo te posvojili.“
„Zašto ste me posvojili?“
„Željeli smo dijete koje ćemo voljeti i brinuti se o njemu.“
„Zašto me mama koja me rodila nije zadržala?“
„Neki ljudi dobiju dijete ali se ne mogu brinuti o njemu niti o bilo kojem drugom djetetu. To nema veze s djetetom, dijete tu ne može ništa. To su razlozi i problemi odraslih. Zato pronađu drugu obitelj koja će jako voljeti i brinuti se o djetetu.“
„Jesu li sva djeca posvojena?“
„Obitelji nastaju na dva načina: djeca žive s obitelji gdje su se rodila ili s obiteljima koje su ih posvojile. Nekad obitelj ne može imati dijete, pa ga posvoji.“
„Kako je žena koja me je rodila izgledala?“
„Vidim da te zanima to…“ (Ako znate odgovor, možete djetetu odgovoriti. Ako ne znate možete reći: „ Ako vidim tebe, pretpostavljam da je bila lijepa, možemo pokušati zamisliti ili nacrtati crtež.“)
