Djeca koja su doživjela zlostavljanje trebaju podršku i pomoć odraslih kako bi se uspješno oporavila. Zlostavljanje, bilo tjelesno, emocionalno, seksualno ili zanemarivanje, dovodi do niza reakcija kod djece, koje mogu prerasti u ozbiljnije poteškoće u funkcioniranju i doživljavanju. Posljedice koje zlostavljana djeca doživljavaju mogu biti kratkotrajne i proći za nekoliko tjedana ili mjeseci, ali mogu biti i dugotrajne te značajno ometati djetetovo funkcioniranje na emocionalnom, socijalnom ili ponašajnom planu. Zbog toga je važno djeci koja su doživjela zlostavljanje osigurati svu moguću pomoć i podršku, posebno onu koju im mogu pružiti bliske i sigurne odrasle osobe – roditelji, skrbnici, udomitelji, odgojitelji i dr.
Djeca različite dobi pokazuju različite reakcije na zlostavaljanje. Mala djeca od 0 do 5 godina mogu biti pojačano razdražljiva ili bijesna, pretjerano se privijati uz bliske osobe ili predmete, kroz igru ili razgovor ponavljati zlostavljajuće događaje te mogu razvojno zaostajati za vršnjacima. Očekivana su i regresivna ponašanja, pod čime podrazumijevano vraćaje djeteta na fazu koju je već preraslo (npr. ponovno cuclanje palca, mokrenje u krevet, spavanje uz roditelje itd.). Kod djece od 6-12 godina mogu se javiti i teškoće s pažnjom ili koncentracijom, sukobi s vršnjacima ili odraslima, značajno slabiji školski uspjeh nego ranije, osjećaj žalosti i izbjegavanje vršnjaka, promjene u apetitu, tjelesni simptomi poput glavobolje ili bolova u trbuhu te se mogu početi ponašati na regresivan način. Adolescenti mogu uz to negirati da se bilo kakvo zlostavljanje dogodilo, ne slijediti pravila i ulaziti u verbalne sukobe, ponašati se na rizičan način (tučnjave, promiskuitet, bježanje od kuće, zloupotreba alkolola ili droge) i imati problema sa zakonom, osjećati se previše umorno, bez energije, imati teškoća sa spavanjem itd.
Također, zlostavljanje djeteta utječe na cijelu obitelj. Tako odrasli i drugi članovi obitelji mogu imati snažne reakcije nakon saznanja o zlostavljanju, poput osjećaja srama, ljutnje, bespomoćnosti, preplašenosti ili negiranja da se zlostavljanje dogodilo, poteškoća u traženju i davanju podrške te promjena u načinu na koji vide svijet i druge ljude. Koliko god bile snažne, ove reakcije nisu neuobičajene.
Što učiniti kada je dijete zlostavljano?
Ako Vam se dijete povjeri da je doživjelo zlostavljanje, potrebno mu je uzvratiti povjerenje, ne osuđivati ga, pružiti mu sigurnost i prenijeti mu uvjerenje da nitko nema pravo zlostavljati djecu te da odgovornost za zlostavljanje uvijek leži na odrasloj osobi. Ovo potonje je važno jer djeca nekad znaju osjećati krivnju te smatrati kako su nekim svojim postupkom doprinijeli time da se zlostavljanje dogodi. Važno je da odrasli sva saznanja o zlostavljanju prijave nadležnim institucijama, kako bi se poduzeli potrebni koraci za zaštitu djeteta. Također, važno je osigurati da djete nije u kontaktu s osumnjičenim zlostavljačem.
Kako bi se djeca oporavila, potrebna im je pomoć i podrška odraslih, stoga u nastavku donosimo nekoliko savjeta o tome kako pomoći zlostavljanome djetetu.
Pokušajte ih zbilja slušati i dozvolite im da izraze svoje osjećaje bez osuđivanja. Za dijete je važno da odrasli razumiju kako ono vidi situaciju i kako se osjeća, što ga brine ili zbunjuje. Pokušajte slušati što vam dijete govori, bez pokušaja da mijenjate kako se dijete osjeća ili mu namećete svoju viziju toga kako bi se trebao osjećati. To bi kod djeteta moglo stvoriti dojam da ga ne razumijete. Pokušajte umjesto toga razumjeti djetetove osjećaje i shvatiti njegovu perspektivu. Dajte mu do znanja da vam može uvijek reći kako se osjeća. Prisjetite se koliko su i vaši osjećaji teški pri pomisli na zlostavljanje. Kako bi podržali dijete, možete mu reći: Hvala ti što si mi to ispričao/ispričala, to je bilo hrabro od tebe. Mora da ti je bilo zastrašujuće. U redu je da se osjećaš ljuto i žalosno. Žao mi je da ti se to dogodilo. Ja ti vjerujem i želim ti pomoći.
Razgovarajte s njima o tome što se dogodilo. Dijete treba informacije čuti o tome što se dogodilo od sigurne odrasle osobe kojoj vjeruju. Budite spremni na razgovor o teškim temama, jer je uobičajeno da djeca imaju pitanja oko toga što se događa. Ipak, kao što s jedne strane nije dobro tražiti od djeteta da zaboravi što se dogodilo, tako nije dobro ni „gurati“ dijete na otvaranje više nego je ono spremno za to. Ohrabrite ga da ispriča što se dogodilo, ali nemojte forsirati, već dajte do znanja da ste tu kad poželi razgovarati. Budite strpljivi i otvoreni za djetetova pitanja. Umirite ih, kažite im da je normalno imati različite reakcije i osjećaje nakon zlostavljanja. Dajte im do znanja da oni nisu krivi i to im često ponavljajte. Pružite im točne informacije na njima razumljiv način, a ako nešto ne znate u redu je to priznati i reći da ćete potražiti dodatne informacije ili pomoć. Tako učimo dijete da je u redu ako nemamo uvijek odmah sve odgovore. Vrlo je važno da roditelj ili član obitelji ne obećava djetetu ono što neće održati (npr. da neće nikome reći ili da zlostavljač neće ići u zatvor). Izbjegavajte s drugima razgovarati o zlostavljanju kad vas dijete može čuti. U razgovoru s djetetom možete reći: Nisi kriv/kriva za ono što se dogodilo. On (zlostavljač) je odrasla osoba i samo njega se može kriviti. Volim te i uvijek ću te voljeti bez obzira što se dogodilo. Znam koliko ti je sad teško, ali znam i da ćemo zajedno proći kroz ovo. Ni zbog čega nisam ljut/ljuta na tebe, već sam ljut/ljuta na osobu koja je to učinila.
Budite im emocionalno i fizički dostupni. Imajte na umu da zlostavljanje za dijete može biti najstresniji događaj u njihovom životu. U ovim teškim trenucima dijete vas treba, vašu blizinu i pažnju. Usmjerite svoju pažnju na dijete, ohrabrujte ga, ponavljajte mu da nije krivo, slušajte ga, razgovarajte s njim i primjećujte što mu od onoga što radite odgovara, a što ne. Ako vam se čini da vas dijete drži na distanci i da mu se teško približiti, sjetite se da bi to mogla biti jedna od reakcija na doživljeno zlostavljanje. To nikako ne znači da vas dijete ne treba. Zbog toga im ostanite dostupni, budite u blizini, spremni da ih u svakom trenutku saslušate i budete im podrška. U razgovoru im dajte do znanja da i dalje osjećate isto za njih, bez obzira na to što se dogodilo. Recite im: Tu sam kad želiš pričati sa mnom. Bit će dana kad to nećeš htjeti i to je u redu. A bit će dana i kad ćeš htjeti i tada sam tu za tebe.
Naučite prepoznavati okidače koji dijete podsjećaju na zlostavljanje. Neki naizgled neutralan događaj, slika, riječ ili miris iz okoline mogao bi potaknuti sjećanja na zlostavljanje kod djeteta. To može dovesti do izrazite nelagode, iznenadne potištenosti ili neobičnog ponašanja. U tim situacijama dajte im do znanja da ste primijetili promjenu na njima. Razgovarajte o tome što ih je uznemirilo. Zaštitite dijete od izloženosti takvim okidačima, barem u početku. Primjerice, možete reći: Čini mi se da te ovaj film podsjetio na ono kroz što si ti prošao/prošla. Žao mi je što si to vidio/vidjela, ali želiš li pričati sa mnom o tome? Ili: Svi koji su doživjeli zlostavljanje su ponekad uplašeni ili ljuti, pogotovo kad ih nešto podsjeti na ono što su doživjeli. Kad si se ti zadnji put tako osjećao/osjećala?
Pokušajte u svoju obitelj vratiti rutinske aktivnosti. Rutina djeci šalje poruku da će sve opet biti u redu. Važno je da se djeca osjećaju normalno. Održavajte redovite obroke i redovito odlazite na spavanje. Potaknite dijete na aktivnosti i igru s drugima. Osigurajte im vrijeme za aktivnosti u kojima mogu izražavati svoje osjećaje, kao što su crtanje, igra ili sport. Međutim, u početku nemojte uvoditi previše novih zadataka ili odgovornosti, jer bi to djetetu moglo biti prezahtjevno.
Osigurajte im stručnu pomoć. Ako dijete pokazuje intenzivne simptome koji ga ometaju u svakodnevnom funkcioniranju, odvedite dijete stručnjaku za mentalno zdravlje. Na to možete gledati kao na odlazak liječniku – čak i ako se dijete protivi odlasku, njegovo/njezino zdravlje je ipak važnije. Nadalje, prije pregleda izbjegavajte djetetu davati upute što i kako treba ili ne treba reći ili se ponašati, jer to bi ga moglo zbuniti i otežati uspostavljanje kvalitetnog odnosa sa stučnjakom, što je važno za adekvatno pružanje pomoći.
Pobrinite se za sebe. Da bi mogli pružiti podršku djetetu, odrasli moraju također biti dobro. Važno je da odrasli imaju izvore podrške za sebe u svojoj blizini. Osigurajte si kontakte s prijateljima, odlazak u crkvu ili slušajte omiljenu glazbu. Pokušajte svaki dan učiniti nešto što vas čini sretnima i zadovoljnima. Ipak, ako primjetite da vam se suviše teško nositi sa svojim osjećajima, potražite stručnu pomoć za sebe. Stručnjak za mentalno zdravlje pomoći će vam da se bolje nosite sa svojim teškoćama i savjetovati vas kako da i dalje budete dobra podrška samima sebi i vašem djetetu.
Ivan Šlabek, mag. psihologije
Korištena literatura i izvori:
Child Mind Institute (2021). Helping children cope after a traumatic event: a recovery guide for parents, teachers and community leaders. https://childmind.org/wp-content/uploads/Child-Mind-Intitute-Parents-Guide-Traumatic-Event.pdf
Child Welfare Information Gateway (2024). Factsheet for families: Parenting a child who has experienced trauma (2024). https://www.childwelfare.gov/resources/parenting-child-who-has-experienced-trauma/
Poliklinika za zaštitu djece i mladih (2016). Dogodilo se, što sada…? https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/dogodilo-se-sto-sada/
The National Child Traumatic Stress Network (2008). Child trauma toolkit for educators. https://www.nctsn.org/resources/child-trauma-toolkit-educators
