Iako je izraz „Sharenting“ relativno nov, sama pojava, koju on i opisuje, ima dužu povijest. Izraz opisuje društvenu pojavu u kojoj roditelji javno obznanjuju fotografije, video uratke i ostale slikovne ili pisane informacije o svojoj malodobnoj djeci (rođendane, uspjehe i sl.), preko društvenih platformi (fb, instagram, TikTok i sl.). U uzlaznom trendu snaženja značenja umijeća upravljanja sadržajima sa društvenih platformi ova je sveprisutna pojava postala jedinstvenim roditeljskim izazovom, osobito generacijom milenijalaca. Nekima će se učiniti da je razgovor o rizicima ove pojave sasvim trivijalan, no je li zbilja tako?
Pođimo od definiranja pojma „Sharenting“. Po objedinjenim definicijama, on označava čin digitalnog prekomjernog ili neadekvatnog (potencijalno nenamjerno ugrožavajućeg) objavljivanja/dijeljenja fotografija i informacija o djeci. Neprijeporno je da su motivi roditelja vođeni ljubavlju prema njihovoj djeci. Neki od legitimnih, i u naravi afirmativnih, namjera roditelja su:
- Iskazivanje ponosa djecom. Volite svoje dijete i želite da ih i svi ostali vole! Ali ono što vama izgleda dražesno, može biti izvor srama i nelagode za Vaše dijete
- Želite ovjekovječiti neke trenutke. Digitalni zapis je „vječan“, ali se postavlja pitanje je li on takav i za one koji nisu dobronamjerni
- Povezivanje sa prijateljima koji su daleko. Želite podijeliti sa prijateljima neobična mjesta, putovanja, boje, želite ih „povesti“ na putovanje, kao da su sa Vama
- Grade prijateljstvo s drugim roditeljima. Dijelite poteškoće odgoja, tražite savjete, informacije. Opasnost je što ih svatko može vidjeti
- Pokušaji da pomognete drugima. Postoje jako plemeniti porivi motivirani željom da drugima udijelite savjet, pomoć (primjerice vezano uz zdravstveno stanje djeteta), ali Vaša djeca ne žele da dijelite njihovu intimu, kako biste pomogli drugima, nerijetko nepoznatim osobama (forumi i sl.)
Stoga se postavlja pitanje što objava takvih sadržaja zbilja znači za Vašu djecu? Sasvim je izvjesno da takve objave nose brojne neželjene posljedice za privatnost, samopoimanje, sigurnost, mentalno zdravlje, te socijalne interakcije djece i mladih. Nerijetko se adolescenti bune kada roditelji objavljuju njihove fotografije, jer žele sami vladati svojom privatnošću, profilom, autonomijom.
Ranija istraživanja, temeljena na iskazima roditelja, nam kazuju da preko 80% njih dijeli informacije o svojoj djeci na društvenim platformama i to:
- 56% roditelja podijelilo je pojedine neugodne informacije o njihovom djetetu
- 51% je dalo detalje koji otkrivaju lokaciju njihovog djeteta
- 27% roditelja je objavilo neprikladne fotografije (u kostimu i sl…)
Novije brojke nam se, zasigurno, ne bi dopale. Ovaj trend je akcelerirao nakon pandemije COVID-a, osobito višeznamenkastim porastom utjecaja roditelja-influencera. U tom kontekstu se nerijetko uz fotografije djece nalaze i proizvodi, koje roditelji sa velikim brojem „folowera“ „sheraju“ u svojim objavama. Problem zarade u tom procesu je izrazito problematičan i za društvo i za djecu.
Postavlja se pitanje je li cilj da i stranci, koji moguće nemaju najčasnije namjere, gledaju slike života jedne obitelji?
Novorođenče, fotografija, broj narukvice, rodilište, tjelesna težina na porodu…..Priča nerijetko kreće samim rođenjem djeteta. Sve petice u školi su na ponos svakom roditelju, je li ih nužno objaviti? Posjet bolnici, iskustva, dijagnoze, fotografije nalaza, upravo zbrinutog loma u bolničkom krevetu……odlazak na ljetovanje, fotografije u kupaćem kostimu……dosjetke, koje dijete izgovori….samo su neki od primjera povrede prava djece na privatnost.
Razvoj jedinstvenog identiteta djeteta ne podrazumijeva „mrežni“ identitet. Štoviše, učestalo pojavljivanje objava u kojima je dijete, može narušiti taj proces. U ekstremnijim slučajevima može utjecati na emocionalni razvoj i mentalno stanje djeteta. Što ako dijete ne želi, a mora držati u ruci neki proizvod, koji „boosta“ broj likeova, ili je snimano u restoranu, koji roditelj promovira, subliminalno poručujući da zadovoljna obitelj koristi upravo te usluge i proizvode?
Objavljivanje, moguće simpatičnih, ali društveno teže prihvatljivih izjava ili ponašanja djeteta, mogu biti štetni za samopoimanje i emocionalni razvoj djeteta, kao i povjerenja u roditelje. U kontekstu socijalne interakcije sa vršnjacima, koji imaju izuzetno značajno mjesto u razvoju djece, objave mogu dovesti i do izrugivanja, ignoriranja ili drugih oblika nepoželjnih vršnjačkih odnosa.
Dijeljenje fotografija može i izravno, tjelesno, ugroziti dijete. Primjerice, fotografija djeteta koje je fotografirano ispred škole ili vrtića, osobito ako je u objavi navedeno i ime ustanove, može biti jednostavan putokaz predatorima. Oni koji imaju zle namjere na taj način kroz prozor sučelja ekrana sasvim jednostavno imaju otvoren put za krađu identiteta, uznemiravanje, maltretiranje, iskorištavanje, pa čak i nasilje prema djetetu. A ne učimo li našu djecu da ne kontaktiraju sa nepoznatim osobama?
AI dodatno komplicira stvar, jer se fotografije mogu koristiti i za generiranje seksualno eksplicitnog sadržaja. Štoviše, one, u načelu, nisu zaštićene autorskim pravima, što znači da ih bilo tko, neometano, može koristiti u različite svrhe.
Većina roditelja sve navedeno čini u najboljoj namjeri. Pa ipak, preuzimajući odgovornost za svoje ponašanje na internetu, ne pokazujemo samo poštovanje prema svojoj djeci. Jer, mi ih i podučavamo. Digitalni otisci su dugotrajni i značajno je kako su oblikovani.
Sa djecom adolescentne dobi vrijedi dogovoriti granice, pitati ih kako se nose sa time da dijelite neke objave na kojima se oni nalaze, je li ih možete „tagirati“, navesti ime ili ne….
Fotografije male djece trebali biste objavljivati u krupnom planu nekoga detalja (šaka, stopalo…) fotografirajte djecu odostraga, štiteći njihov identitet. Možete koristiti pseudonime kada koristite fotografije svoje djece ili emoji koji je dijete samo odabralo, kako bi se prekrilo njihovo lice na fotografijama.
Izazovi su veliki, ali i svijet u kojem živimo je kompleksan, zar ne?
Doc.prim.dr.sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr.med.
spec.pedijatar. subspec.pedijatrijske neurologije
ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
