Dogodilo se, što sada…?

Znakovi i posljedice seksualnog zlostavljanja

Rano prepoznavanje i primjerena intervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta.

Kako prepoznati seksualno zlostavljano dijete?

Mnogi roditelji očekuju da će se dijete koje je doživjelo zlostavljanje, otvoriti njima ili  nekoj drugoj osobi od povjerenja. Međutim, zlostavljač često prijeti djetetu ili ga potkupljuje, uvjeravajući ga tako da nikome ne govori o zlostavljanju. Roditelji po ponašanju djeteta mogu posumnjati da se dogodilo zlostavljanje. Važno je znati da nijedan znak nije konačna potvrda da je dijete zlostavljano, no sumnju treba provjeriti.

Znakovi koji se mogu uočiti ovise o dobi djeteta, intenzitetu i trajanju zlostavljanja, stupnju bliskosti sa zlostavljačem te načinu suočavanja sa zlostavljanjem. Ovise i o podršci koju dijete ima, kao i o posljedicama razotkrivanja.

Neki od mogućih znakova su:

• Tjelesni znakovi; neuobičajeni zdravstveni problemi (upale, infekcije, spolno prenosive bolesti, znakovi ozljeda u području spolovila i/ili anusa)
• Teškoće sa spavanjem, noćne more
• Teškoće s hranjenjem
• Regresija u ponašanju, tj. kad se dijete ponaša kao da je mlađe, npr. mokri u krevet, sisa palac
• Česta masturbacija
• Organiziranje seksualnih igara s prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima
• Često seksualizirano ponašanje (interes za svoje i tuđe genitalije), upotreba prostih riječi
• Seksualizirane teme; u crtežima, pričama, igrama
• Postavljanje neuobičajeno mnogo pitanja o ljudskoj seksualnosti, više nego što se očekuje za određenu dob
• Pokazivanje straha od bliskog kontakta
• Neuobičajeno agresivno ponašanje prema članovima obitelji, prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima
• Neuobičajen strah od određenog prostora ili mjesta, zatvaranja vrata, mraka
• Odbijanje ostajanja nasamo s određenom osobom/osobama
• Napadaji panike, što može uključivati vraćanje slika zlostavljanja
• Prikrivanje tijela odjećom, gađenje, gnušanje od vlastitog tijela
• Nedopuštanje održavanja higijene intimnog područja
• Rizična ponašanja; npr. samoozljeđivanje, bijeg od kuće
• Gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo, izostajanje s nastave
• Neobjašnjeni darovi i novac

Seksualno zlostavljanje za većinu djece snažno je traumatsko iskustvo. Oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku.

Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta.

Kratkoročne posljedice

• Zdravstveni problemi: npr. spolno prenosive bolesti, trudnoća i/ili fizička ozljeda
• Emocionalne teškoće: npr. osjećaj krivnje, ljutnja, tuga, neprijateljstvo, anksioznost, strah, fobije, sram, nisko samopouzdanje
• Problemi u ponašanju ili s kontrolom ponašanja – agresija, delinkvencija, poremećaj spavanja i/ili hranjenja, naglo povlačenje od okoline, autoagresivno ponašanje
• Teškoće u školskom funkcioniranju, izostajanje s nastave

Dugoročne posljedice

• Nisko samopoštovanje
• Promiskuitetno ponašanje
• Neugodnost i teškoće u intimnim vezama
• Izolacija
• Depresija
• Ovisnost o alkoholu i drogama
• Školski neuspjeh
• Pokušaj suicida
• Delinkventno ponašanje
• Posttraumatski stresni poremećaj
• Poremećaj prehrane
• Seksualna disfunkcija u kasnijoj dobi, odbijanje ili fobične reakcije na seksualnu intimnost

Zablude i činjenice

Kako bismo djetetu pružili što kvalitetniju zaštitu, potrebno je razlikovati zablude od činjenica o seksualnom zlostavljanju i seksualnim zlostavljačima.

Najčešća je zabluda da bi roditelji i odrasle osobe trebali biti sposobni prepoznati seksualno zlostavljano dijete. Činjenica je, međutim,  da djeca iskazuju mnogo različitih znakova te da većina roditelja i odraslih osoba nije upoznata s njima i njihovim značenjem.

Ova i mnoge druge zablude suprotne su činjenicama te ograničavaju upućenost i onemogućuju pravodobno otkrivanje zlostavljanja.

ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta nije učestal.

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djece događa se stoljećima, no danas se sve više slučajeva otkriva i prijavljuje. S obzirom na to da neka djeca nikad ne otkriju seksualno zlostavljanje ili o zlostavljanju nisu obaviještene mjerodavne institucije, nedvojbeno je učestalije negoli se otkriva.

ZABLUDA: Samo određenoj djeci događa se seksualno zlostavljanje.

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje nije povezano sa socijalno-ekonomskim statusom, obrazovanjem i karakteristikama djeteta općenito.

ZABLUDA: Seksualni zlostavljači djeci su nepoznate osobe.

ČINJENICA: U većini slučajeva dijete, a često i obitelj, poznaje zlostavljača.

ZABLUDA: Seksualne zlostavljače djece nije teško prepoznati.

ČINJENICA: Istina je potpuno suprotna. Seksualni zlostavljači često su ljubazni i brižni ljudi. Kako bi postigli svoj cilj i djeci se što lakše približili, često zavaraju i roditelje.

ZABLUDA: Djecu seksualno zlostavljaju osobe koje su i same bile seksualno zlostavljane.

ČINJENICA: Mnogi seksualni zlostavljači nikad nisu bili seksualno zlostavljani.

ZABLUDA: Dječake seksualno zlostavljaju samo homoseksualci.

ČINJENICA: Seksualna orijentacija najčešće nije povezana sa spolom zlostavljanog djeteta.

ZABLUDA: Seksualni zlostavljači samo su muškarci.

ČINJENICA: Prema nekim istraživanjima, 20 do 25 posto seksualnog zlostavljanja počine žene.

ZABLUDA: Djeci predškolske dobi ne prijeti opasnost od seksualnog zlostavljanja.

ČINJENICA: Procjenjuje se da je otprilike trećina žrtava mlađa od šest godina, a djeca mlađa od pet godina izložena su većem riziku da ih seksualno zlostavlja ženska osoba.

ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta uvijek je nasilno.

ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djeteta može biti nasilno, no često nije. Tijekom seksualnog zlostavljanja djeca mogu doživjeti seksualno uzbuđenje i ugodu, što je prirodno u kontekstu fiziološkog uzbuđivanja i nikako ne znači da je dijete uživalo ili željelo biti zlostavljano.

ZABLUDA: Ako dijete pristane na seksualni odnos sa starijom osobom, to nije seksualno zlostavljanje

ČINJENICA: Dijete nije sposobno dati zreli pristanak na seksualnu aktivnost.

ZABLUDA: Djeca su seksualna bića i izazivaju seksualnu pozornost.

ČINJENICA: Odgovornost za seksualno zlostavljanje uvijek snosi odrasla osoba – zlostavljač, bez obzira na ponašanje djeteta.

ZABLUDA; Djeca lažu o seksualnom zlostavljanju.

ČINJENICA: Djeca najčešće ne raspolažu dovoljnim znanjem o spolnosti, nemaju rječnik niti iskustvo da bi lagala o seksualnom zlostavljanju.

ZABLUDA: Dijete se odrastanjem oporavi od seksualnog zlostavljanja.

ČINJENICA: Oporavak ne dolazi sam po sebi, odrastanjem. Posljedice mogu biti kratkoročne i dugoročne, stoga je potrebno potražiti stručnu pomoć.

ZABLUDA: Seksualno zlostavljano dijete povjerit će se odrasloj osobi.

ČINJENICA: Dijete ne mora znati da mu se događa nešto „pogrešno“ o čemu treba govoriti odraslom. Uz to, seksualni zlostavljači često prijete djeci te ona „čuvaju tajnu“ o zlostavljanju.

ZABLUDA: Djecu ne treba zastrašivati govoreći im o seksualnom zlostavljanju.

ČINJENICA: Važno je podučavati djecu o seksualnosti sukladno njihovoj dobi kako bi i sama sebe mogla zaštiti. Ne čineći to, dopuštamo podučavanje nekome drugom, suprotno djetetovu interesu i zaštiti.

Obiteljska podrška seksualno zlostavljanom djetetu

Jednom kad se zlostavljanje otkrije i zaustavi, neka djeca se vraćaju uobičajenim reakcijama i ponašanjima. Podrška i zaštita bliskih osoba, osobito obitelji, izuzetno je važna u normalizaciji reakcija djece.

Kod neke djece znakovi doživljene traume traju i nakon što je zlostavljanje završeno. Takva djeca se uključuju u tretman, a roditelji u savjetovanje. Većina djece će se oporaviti od iskustva seksualnog zlostavljanja, osobito ako ima podršku roditelja.

Članovi obitelji (roditelji) mogu imati niz reakcija na činjenicu da je njihovo dijete zlostavljano: stid, negiranje da se zlostavljanje dogodilo, promjenu u načinu kako gledaju na svijet i ljude, poteškoće u traženju i davanju podrške, osjećaj bespomoćnosti, tuge, ljutnju, strah…

Sve ove reakcije mogu biti snažne, ali nisu neuobičajene.

Neka od pitanja koja  mnogi roditelji sebi postavljaju su:

Jesam li mogao spriječiti zlostavljanje?

Jesam li trebala vidjeti što se događa?

Što sad?

Seksualno zlostavljanje može dovesti i do objektivnih promjena u obitelji: prekida veza u braku ili obitelji, financijske poteškoće, gubitak samopoštovanja i podrške, promjene mjesta stanovanja…. Sve ove promjene mogu biti izvor daljnjeg stresa u obitelji.

AKO JE TAKO, OSIM OSIGURAVANJA POMOĆI ZA DIJETE, POTRAŽITE POMOĆ I PODRŠKU ZA SEBE!

Roditelj ili član obitelji vjerojatno će trebati pomoć:

• u dobivanju svih važnih informacija o zlostavljanju
• u razumijevanju i podršci za sebe
• u osiguravanju i zadovoljenju svojih potreba
• u prepoznavanju podrške za sebe (među drugim bliskim osobama i institucijama)
• u osvještavanju koliko je važan djetetu tijekom oporavka

Uz zaštitu, dijete treba podršku u obitelji od strane onog roditelja koji je može pružiti.

Kako pružati podršku zlostavljanom djetetu u obitelji:

Kao što, s jedne strane, nije dobro tražiti od djeteta da zaboravi što se dogodilo, tako nije dobro ni „gurati“ dijete na otvaranje više nego je ono spremno za to.

Budite otvoreni za djetetova pitanja.

Pokušajte razumjeti djetetove osjećaje. Prisjetite se koliko su i vaši osjećaji teški pri pomisli na zlostavljanje.

Pokušajte u svoju obitelj vratiti rutinske aktivnosti. Ako ne možete sami, potražite pomoć.

Ne bojte se pokazivati svoje osjećaje u obitelji. Ukoliko osjećate da vas preplavljuju, potražite pomoć.

Važno je dati djetetu do znanja da i dalje isto osjećate za njega, bez obzira što se dogodilo.Ukoliko Vam se čini da Vam je to preteško ili da ne možete na taj način govoriti o svojim osjećajima, savjetujte se sa stručnjakom.

Vrlo je važno da roditelj ili član obitelji ne obećava djetetu ono što neće održati (npr. da neće nikome reći ili da zlostavljač neće ići u zatvor).

Također, važno je ostati miran i ne izražavati ljutnju, iako je to ponekad teško. Ako se to dogodi, neka dijete zna da ljutnja nije usmjerena na njega.

Ako se dijete povjeri roditelju, potrebno mu je:

• uzvratiti povjerenje
• da ga se ne osuđuje bez obzira na okolnosti
• vjerovanje odraslog koliko mu je teško o tome govoriti
• iskazivanje zadovoljstva i odobravanje odraslog što se dijete povjerilo
• uvjerenje kako odrasli smatraju da nitko nema pravo zlostavljati djecu

Najveće poteškoće u davanju i primanju podrške nastaju ako postoji nesuglasje  između onoga koliko roditelji žele i mogu pričati o zlostavljanju i djetetovih potreba i želja za razgovorom.

Kako djetetu riječima pokazati prihvaćanje?

Nisi kriv/kriva za ono što se dogodilo. On (zlostavljač) je odrasla osoba i samo njega se može kriviti.

Volim te i uvijek ću te voljeti bez obzira što se dogodilo.

Znam koliko ti je sad teško, ali znam i da ćeš se kasnije sigurno osjećati bolje.

Tu sam kad želiš pričati sa mnom. Bit će dana kad to nećeš htjeti i to je u redu. A bit će dana i kad ćeš htjeti i tu sam za tebe.

Ni zbog čega nisam ljut/ljuta na tebe.

Kako započeti razgovor s djetetom?

Reci mi što se dogodilo. Znam da je teško govoriti o tome, ali može pomoći da se osjećaš bolje.

Mora da ti je bilo zastrašujuće.

Što je onda bilo? (kad dijete zastane)

Čega si se bojao/bojala kad se to dogodilo?

Djeca brinu da će njih okriviti što se tako nešto dogodilo? Je li i kod tebe tako?

Jesi li se bojao/bojala da će se nešto loše dogoditi ako kažeš odrasloj osobi što se zbiva?

Kako reagirati u situacijama koje podsjećaju na doživljeno zlostavljanje?

Pretpostavljam da te ovaj film podsjetio na ono kroz što si ti prošao/prošla. Žao mi je što si to vidio/vidjela, ali želiš li pričati sa mnom o tome?

Svi koji su doživjeli zlostavljanje su uplašeni ili ljuti ponekad, pogotovo kad ih nešto podsjeti na ono što su doživjeli. Kad si se ti zadnji put tako osjećao/osjećala?

Pitam se je li te neke situacije natjeraju da misliš na zlostavljanje?

Što NE  govoriti djetetu koje je bilo zlostavljano?

Trebao si misliti što će se dogoditi. (Dijete nikada nije odgovorno za zlostavljanje)

Zašto nisi ranije nekome rekla? (Bolje je provjeriti s djetetom je li se bojalo nekome nešto reći)

To je užasno, najgora stvar koja nam se ikada mogla dogoditi!!! (Pokušajte ovladati teškim osjećajima, vaše dijete treba biti sigurno da ćete vi biti u redu, da ne „gubite“ glavu)

Nisam li ti rekla da ne smiješ nikom dopustiti da te dira. (Ovo posramljuje dijete i nameće mu osjećaj krivnje)

Od sad NIKAD više ne razgovaraj sa strancima. (Kao prvo, seksualni zlostavljači su najčešće poznati djetetu. Drugo, potpuno je nerealistično da NIKAD neće razgovarati sa stranim ljudima – srest će novog nastavnika, suputnika u vlaku…Može se dogoditi da zbog ovakvih poruka ne traži pomoć ako je treba)

Djeca su osjetljiva na emocionalne reakcije roditelja. Njihova je potreba vidjeti roditelje kao odgovorne odrasle osobe, žele vjerovati da roditelji znaju što im treba.

Tretman seksualno zlostavljanog djeteta

Nakon što se u obitelji dogodi seksualno zlostavljanje, svi njezini članovi suočavaju se  s mnogo različitih, intenzivnih osjećaja i pitanja. Često je prvo pitanje koje si roditelji postavljaju: kakve će biti posljedice, odnosno hoće li moje dijete moći nastaviti “normalno” živjeti?

Tretman seksualno zlostavljanog djeteta i njegove/njezine obitelji upravo je jedan od načina na koji pomažemo djeci da se suoče s onim što im se dogodilo.

• Zašto tretman? – kako tretman može pomoći?

Prva reakcija na zlostavljanje ili neki traumatski događaj mnogih odraslih i djece je želja da sve što prije zaborave. To je vrlo očekivan i uobičajen način na koji se pokušavamo sačuvati od boli, straha i ostalih intenzivnih osjećaja. Iako je to možda djelotvoran način suočavanja u početku, pokazalo se, međutim, kako je znatno korisnije suočiti se s traumatskim iskustvom. Naime, kroz suočavanje s traumatskim iskustvom učimo kako prihvatiti to što se dogodilo i nastaviti kvalitetno živjeti.

• Što se tretmanom postiže?

Cilj je tretmana seksualno zlostavljanog djeteta postupno izlaganje i “prolaženje” kroz traumatske događaje koje je doživjelo korištenjem različitih strukturiranih tehnika u sigurnoj okolini i uz podršku. Na taj se način djetetu omogućuje da izrazi, razumije i osmisli osjećaje vezane uz zlostavljanje i zlostavljača te nauči izaći na kraj s brojnim reakcijama koje mogu biti vezane uz zlostavljanje.

Cilj tretmana za dijete nije zaboraviti zlostavljanje, nego traumatski događaj ugraditi u svoje životno iskustvo, kako zbog prisjećanja na događaj ne bi bilo “izbačeno iz ravnoteže”.

Važno je napomenuti da tijekom tretmana može doći do pogoršanja, odnosno da dijete počinje (ponovno) pokazivati različite simptome, primjerice uznemirenost, tugu, strah, ljutnju, regresivno ponašanje itd. To je očekivano i događa se zato što je dijete kroz tretman na neki način ponovno izloženo teškim iskustvima kroz koja je prošlo. Važno je to reći osobi koja provodi tretman s djetetom, posavjetovati se o načinu  pokazivanja podrške i razumijevanja, a pogotovo imati na umu da je to faza kroz koju dijete prolazi, a ne trajna promjena.

• Kako izgleda tretman?

Tretman je najčešće individualan, što znači da dijete dolazi na unaprijed zakazane susrete sa stručnjakom. Katkad može biti koristan i tretman u grupi s djecom koja imaju slična iskustva. Provode ga stručnjaci mentalnog zdravlja (npr. psiholozi, psihijatri…)

• Koliko traje tretman?

Tretman se najčešće odvija kroz 10 do 15 susreta, no može trajati i kraće ili pak znatno dulje. Dijete koje je završilo tretman može se nakon nekog vremena ponovno uključiti. To ovisi o brojnim faktorima vezanim uz: okolnosti zlostavljanja, dob djeteta, funkcionalnost obitelji i podršci koju dijete dobiva izvan tretmana, mogućem sudskom procesu u koji je dijete uključeno, drugim /dodatnim/ traumatskim iskustvima itd.

• Kome je tretman namijenjen?

Kad govorimo o tretmanu seksualno zlostavljanog djeteta, u fokusu je prije svega dijete. Međutim, roditelji (riječ je o tzv. nezlostavljajućem roditelju – ako je jedan od roditelja ujedno i zlostavljač djeteta, za njega se preporučuje individualna psihoterapija i on ne može biti dijelom gore opisanog terapijskog procesa) su također uključeni u tretman najčešće na dva načina:

1. Kroz savjetovanje sa stručnjakom koje se odnosi na ponašanje djeteta i prema djetetu u pojedinim fazama tretmana
2. Kroz razgovor i savjetovanje koje se odnosi na njih osobno i osjećaje koje imaju u odnosu na seksualno zlostavljanje djeteta. Roditelj može biti posredno traumatiziran iskustvom koje je dijete doživjelo.

Stručnjak može procijeniti kako se roditelj teško suočava s događajima te predložiti i roditelju /roditeljima/ dodatni tretman kod svog terapeuta.

Uključenost roditelja u tretman djeteta ovisi i o dobi djeteta: što je dijete mlađe, veći je naglasak na radu s roditeljem i njegovom osnaživanju kao primarnog pomagača.

• Kada početi?

Dijete se obično uključuje u tretman nakon završetka istražnih radnji i sudskog postupka.

No, kad dijete pokazuje snažne traumatske reakcije, pristup stručnjaka usmjeren je prema oporavku djeteta i njegovu najboljem interesu kako se ne bi učvrstili simptomi traume. U takvom je slučaju moguće da dijete bude uključeno u tretman i prije završetka istražnih radnji i sudskog postupka kako bi dobilo ono što mu je potrebno. Stručnjak koji provodi takav tretman poštuje povjerljivost, osim za informacije važne u daljnjem sudskom postupku.

Najčešća pitanja roditelja

• Smije li policija ispitivati dijete bez prisutnosti roditelja?

Policija ne smije ispitivati dijete bez prisutnosti roditelja (koji nije zlostavljač), a ako je do njega nemoguće doći, na ispitivanju mora biti socijalni radnik ili druga stručna osoba Centra za socijalnu skrb koji je nadležan prema prebivalištu djeteta. Bez obzira na to tko je prisutan, roditelj ili stručna osoba, djelatnik policije je taj koji razgovara s djetetom, a mogu mu pomoći i neke druge stručne osobe.

• Mora li dijete svjedočiti na sudu?

Ako je pozvano na sud, dijete se mora odazvati kao svjedok. Do 16. godine poziv mu se šalje preko roditelja. Dijete na sud dolazi s roditeljima, starateljima ili odgajateljem, ako se nalazi u ustanovi. Navedene osobe za dijete kao oštećenika do njegove 16. godine mogu iskazivati o imovinsko-pravnom zahtjevu, kao i nakon njegove 16. godine pa do punoljetstva, 18. godine, ako se dijete samo o tome ne izjasni. Primi li roditelj poziv, a dijete zbog zdravstvenih razloga nije sposobno za svjedočenje, odnosno ne može doći na sud, dužan je o tome izvijestiti suca, odnosno stručnog suradnika suda kako bi se informirao o pravima i obvezama te bio upoznat s onim što je u najboljem interesu njegova djeteta.

O načinu i vremenu saslušanja djeteta odlučuje sudac, koji će pribaviti podatke za dijete i preko stručnog suradnika suda.

Sudac će se osobito obazrivo odnositi prema djetetu imajući na umu njegovu dob, značajke njegove ličnosti, obrazovanje i prilike u kojima živi kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na njegov odgoj i razvoj.

• Tko ispituje dijete na sudu?

Sudac ispituje dijete na sudu, a ako je dijete oštećenik i nije navršilo 16 godina,  ispitat će ga psiholog, pedagog ili druga stručna osoba, tako da će se ispitivanje provesti bez nazočnosti sudaca i stranaka u prostoriji gdje se nalazi dijete. Ispitivanje će se snimiti tehničkim uređajem za prijenos slike i zvuka, tako da stranke mogu postavljati pitanja preko suca te psihologa, pedagoga ili druge osobe.

Kad se na glavnoj raspravi kao svjedok ispituje dijete koje je navršilo 16 godina, a nije u mogućnosti iskazivati istinito zbog straha od nazočnog optuženika, po odluci suca optuženik se može udaljiti za vrijeme davanja iskaza.

• Mora li roditelj svjedočiti na sudu?

U slučajevima koji su na štetu djeteta ili maloljetne osobe, ako ga sud pozove, mora svjedočiti i roditelj. Čak i kad je svjedočenje vezano uz počinitelja supružnika ili člana obitelji, roditelj nema prava blagodati nesvjedočenja, jer je oštećenik dijete ili maloljetna osoba.

Roditelj je uvijek dužan svjedočiti na sudu, ako je potrebno govoriti o okolnostima u kojima dijete živi ili dati dodatne informacije o djetetu.

• Mora li dijete ići na ginekološki pregled?

Liječnički pregled koji preporučuje ili traži policija ili sudac obavlja se uz suglasnost roditelja. Važno je pritom imati na umu kako se ginekološki pregled često predlaže kao sastavni dio istrage kod sumnje na seksualno zlostavljanje i da se na taj način mogu priskrbiti dodatni dokazi, što je, među ostalim, i u interesu djeteta. Treba znati i to da je kod sumnje na seksualno zlostavljanje važno obaviti medicinske preglede djeteta zbog njegova osobnog zdravlja.

• Ima li roditelj/dijete pravo znati presudu?

U ime djeteta kao oštećenika, njegov roditelj ima pravo na uvid u sudski spis te na primitak pravomoćne presude. Ako presuda nije dostavljena, roditelj ima pravo zatražiti je od suda.

• Zašto se u obradu uključuje Centar za socijalnu skrb (CZSS) ako je dijete seksualno zlostavljala osoba izvan obitelji?

Svatko je dužan obavijestiti CZSS o kršenju djetetovih prava. Tada CZSS:

• uspostavlja kontakt s djetetom i njegovom obitelji. Aktivnosti djelatnika CZSS-a
• usmjerene su prema pomoći žrtvi u okviru njihovih nadležnosti: prikuplja
• podatke o obitelji, upoznaje ih sa zakonskim pravima te po potrebi upućuje u
• odgovarajuću drugu ustanovu i poduzima mjera za zaštitu djetetovih prava.

• Zbog čega treba obavijestiti nadležni CZSS u slučajevima vršnjačkih razvojno neprimjerenih seksualiziranih aktivnosti koje se događaju u vrtiću ili školi?

Uključivanje CZSS-a važno je kako bi se prikupili podaci o obiteljskim prilikama djeteta/djece kod kojih su prisutne razvojno neprimjerene seksualizirane aktivnosti, kao i podaci o okolnostima slučaja. Podaci koriste u daljnjem postupanju, u svrhu zaštite i pomoći djeci koja su sudjelovala u navedenim aktivnostima.

• Mora li škola/vrtić znati da je dijete doživjelo seksualno zlostavljanje?

Preporučljivo je da netko od stručnjaka u školi ili vrtiću koje dijete pohađa bude upoznat s iskustvom koje je imalo dijete. To je važno prije svega zbog toga kako bi dijete dobilo dodatnu podršku, ako je ona potrebna. Uz to, djelatnicima vrtića ili škole tako je lakše reagirati na neke od mogućih posljedica koje se mogu manifestirati i u školi, tj. vrtiću.

No, roditelj /dijete/ nije obvezan dati takve informacije.

• S kime u školi/vrtiću razgovarati?

Ako roditelj odluči razgovarati s nekim od stručnjaka u školi/vrtiću, najbolje je odabrati osobu u koju ima najviše povjerenja. To može biti učitelj, odgajatelj ili netko od stručnih suradnika kao što su pedagog, psiholog ili defektolog. Nije potrebno razgovarati sa svima nego je dovoljno s jednom osobom. Ne treba iznositi ni sve detalje događaja i djetetova iskustva nego samo informacije relevantne za djetetovo funkcioniranje u školi/vrtiću.

• Je li poželjno razgovarati s medijima o seksualnom zlostavljanju koje se dogodilo?

Prepričavanje događaja u medijima je za dijete često dodatna trauma, zbog čega se ne preporučuje medijima davati informacije o događaju. Pogotovo nikako nije u interesu djeteta davati informacije prema kojima bi se mogao zaključiti njegov identitet, a to nisu samo informacije o djetetu nego i o članovima njegove obitelji, školi, mjestu stanovanja i slično.

Iako su mediji svojim angažmanom pridonijeli senzibilizaciji javnosti u zaštiti prava djece, novinari koji izvještavaju o djelima u kojima su djeca žrtve, dužni su slijediti etička načela svoje struke kako bi se djeca zaštitila.