U današnjem društvu, u kojem su mediji i društvene mreže neizbježni dio svakodnevice djece i odraslih, vrijednost čovjeka nerijetko se povezuje s fizičkim izgledom. Istovremeno se bilježi porast djece i adolescenata koji razvijaju nezdrav odnos prema hrani i vlastitom tijelu. Iako je razvoj poremećaja hranjenja kompleksan te najčešće podrazumijeva interakciju nekoliko čimbenika, rastući pritisak i tjelesni “ideali” koji se promoviraju u javnom prostoru jedan su od značajnih rizičnih čimbenika za razvoj ovih poremećaja. Unatoč povećanoj svjesnosti i nastojanjima da se takav narativ na društvenim mrežama ograniči, možda ste nekada naišli na sadržaj oznake thinspiration (riječ thin, što znači „mršav“ + inspiration, što znači „inspiracija“), a među mlađim generacijama se javio i trend SkinnyTok, odnosno sadržaj na TikToku koji promovira mršavost. Takvi pritisci snažnije pogađaju djecu i adolescente, koji su zbog svojih razvojnih specifičnosti osjetljiviji na utjecaje okoline.
Adolescencija je vrlo osjetljiv period u životu čovjeka, a uključuje brojne promjene, kako u biološkom, tako i u psiho-socijalnom razvoju osobe. Na tom putu prema odrasloj dobi, adolescent nastoji stvoriti vlastiti identitet, a jedan od načina kojim to postiže je afirmacija kroz odnose s vršnjacima. U razdoblju naglih i intenzivnih tjelesnih promjena, izgled postaje centralan dio samopouzdanja i slike o sebi adolescenta. Upravo ta preokupiranost izgledom neke adolescente može navesti na pokušaje promjene svojeg tijela, što može uključivati eksperimentiranje s određenim dijetama i često vrlo rigidnim, nerealističnim i neodrživim režimima prehrane. Istraživanja pokazuju kako se poremećaji hranjenja, poput anoreksije nervoze, bulimije nervoze i poremećaja prejedanja, najčešće javljaju u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi (između 12. i 25. godine), a u nekim slučajevima mogu početi i u djetinjstvu.
Poremećaji hranjenja koje karakterizira narušen odnos s hranom i tijelom:
- Anoreksija
Osobe ograničavaju unos hrane, imaju vrlo nizak indeks tjelesne mase i intenzivan strah od debljanja, uz iskrivljenu sliku vlastitog tijela.
- Bulimija
Uz restrikciju se javljaju epizode prejedanja nakon kojih slijede kompenzacijska ponašanja, primjerice povraćanje, stroge dijete ili pretjerano vježbanje, praćeno osjećajem krivnje i srama.
- Poremećaj prejedanja
Ovaj poremećaj karakteriziraju epizode unosa velike količine hrane bez povraćanja ili drugih kompenzacijskih ponašanja; osoba jede i kad nije gladna, često iz emocionalnih razloga.
- Drugi specifični poremećaj hranjenja
Ova kategorija uključuje poremećaje koji uzrokuju značajne poteškoće na planu hranjenja i slike o tijelu, ali ne zadovoljavaju sve kriterije za anoreksiju, bulimiju ili poremećaj prejedanja.
Prepoznavanje ranih znakova kod djece i adolescenata ključno je za pravovremenu intervenciju, obzirom da poremećaji hranjenja mogu uzrokovati niz zdravstvenih poteškoća i komplikacija, poput onih hormonalne, kardiovaskularne, gastrointestinalne i neurološke prirode. Važnu ulogu u uočavanju promjena u ponašanju i funkcioniranju imaju roditelji, učitelji i druge bliske osobe.
Znakovi na koje bi roditelji, učitelji i ostali koji rade s djecom trebali obratiti pozornost:
- Nagli gubitak tjelesne mase ili izostanak očekivanog prirasta težine
Dijete može brzo gubiti na težini ili prestati dobivati na težini unatoč tome što je u razdoblju rasta. Iz toga razloga ponekad nosi široku odjeću kako bi prikrilo tijelo.
- Izbjegavanje obroka ili jedenje u tajnosti
Dijete može preskakati obroke, tvrditi da je već jelo ili tražiti izgovore da ne jede s obitelji. Neka djeca skrivaju ili bacaju hranu, a neka jedu potajno kada su sama.
- Stroga pravila o hrani ili opsesija kalorijama
Djeca s ranim znakovima poremećaja hranjenja često razvijaju rigidna pravila o tome što i koliko smiju jesti, što može uključivati brojanje kalorija, odbijanje određenih skupina namirnica (poput ugljikohidrata ili masti) i dihotomni pogled na hranu kao na “dobru” i “lošu”.
- Razdražljivost, umor ili povlačenje iz društva
Dijete koje ne unosi dovoljno hranjivih tvari u organizam te koje je istovremeno u emocionalnom stresu glede prehrane vrlo će vjerojatno pokazivati znakove razdražljivosti, tjeskobe ili depresivnosti. Može doći i do gubitka interesa za aktivnosti koje je prije voljelo, ili se pak povlači se iz društva, osobito u situacijama kojima zna da će hrana biti prisutna.
Za kraj, važno je zapamtiti da poremećaj hranjenja nerijetko služi kao način izbjegavanja neugodnih emocija te osobi pruža osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Stoga je potrebno pokazati strpljenje, blagost i razumijevanje za proces oporavka, te biti spreman na oscilacije u motivaciji, kao i otpore prema liječenju. Uz iskrenu i autentičnu podršku osobi možemo pomoći u pronalaženju alternativnih, zdravijih načina suočavanja s emocionalno neugodnim iskustvima te podržati osobu u razvoju uravnoteženog odnosa prema hrani i vlastitom tijelu.
Karla Jelinčić, mag. psihologije
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
