Depresija se najčešće povezuje s odraslom dobi, no važno je naglasiti da se može javiti i tijekom djetinjstva i adolescencije. Rano prepoznavanje znakova i pravodobna stručna pomoć ključni su za djetetovo zdravlje i oporavak.
Razvoj depresije najčešće je rezultat međudjelovanja različitih čimbenika. Genetika može igrati veliku ulogu, pa tako djeca i adolescenti s obiteljskom poviješću depresije imaju povećan rizik da će je i sami razviti. Biološki čimbenici također imaju značaj jer istraživanja pokazuju da mozak osoba koje pate od depresije pokazuje promijenjenu aktivnost u određenim područjima. Okolišni čimbenici, poput stresnih životnih događaja, primjerice vršnjačkog nasilja, razvoda roditelja, smrti bliske osobe ili školskih pritisaka, doprinijeti nastanku depresije, osobito kada su prisutni i disfunkcionalni obiteljski odnosi ili društvena izolacija. Psihološki čimbenici poput niskog samopouzdanja, negativnih obrazaca razmišljanja ili traumatskih iskustava dodatno povećavaju ranjivost. Važno je spomenuti i druge utjecaje, poput kroničnih bolesti, invaliditeta ili zlouporabe alkohola i droga, koji također mogu pogodovati razvoju ovog poremećaja.
Znakovi depresije kod djece i adolescenata često su slični onima kod odraslih, ali se nerijetko isprepliću s ponašajnim teškoćama. Emocionalni znakovi uključuju trajnu tugu, razdražljivost, gubitak interesa za aktivnosti koje su nekada donosile zadovoljstvo te osjećaje krivnje ili bezvrijednosti. U ponašanju se depresija može očitovati povlačenjem i izolacijom, gubitkom energije, pa čak i uz dovoljan odmor, ili pak nemirom i nemogućnošću opuštanja. Psihološki znakovi uključuju poteškoće u koncentraciji, zaboravljivost, pad školskog uspjeha, ali i pojavu suicidalnih misli ili autoagresivnih ponašanja. Fizički simptomi mogu se manifestirati kao česte glavobolje, bolovi u trbuhu, neobjašnjive tjelesne smetnje, promjene u spavanju i apetitu. Za razliku od odraslih, kod djece i adolescenata depresija se često javlja u kombinaciji s odbijanjem odlaska u školu, iznenadnim ispadima bijesa ili rizičnim i samodestruktivnim ponašanjima.
Roditelji bi trebali znati da se znakovi depresije mogu razlikovati ovisno o dobi djeteta i osobnim karakteristikama. Kako bi se postavila klinička dijagnoza, koju postavlja psihijatar, ili dječji psihijatar, simptomi moraju trajati najmanje dva tjedna, biti prisutni svakodnevno te značajno ometati djetetovo funkcioniranje i uživanje u životu. Važno je naglasiti da se depresija ne može dijagnosticirati ako se simptomi mogu u potpunosti pripisati nekoj drugoj tjelesnoj bolesti.
Uloga roditelja u prepoznavanju i pružanju podrške iznimno je važna. Prvi korak je potražiti stručnu pomoć (dječjeg) psihijatra i/ili psihologa te postupati prema njihovim preporukama, koje najčešće uključuju psihoterapiju, farmakoterapiju ili kombinaciju oboje. Djeci je potrebno aktivno slušanje i suosjećanje – priznajte njihove osjećaje i pokažite razumijevanje za ono što proživljavaju. Stabilno, podržavajuće obiteljsko okruženje može im pružiti osjećaj sigurnosti, a poticanje na zdrave navike i aktivnosti koje su im nekada bile ugodne može pridonijeti postupnom oporavku. Vrlo je korisno da se roditelji informiraju o depresiji, njezinim simptomima i načinima liječenja kako bi je mogli bolje razumjeti. Bitno je imati na umu da je riječ o zdravstvenom stanju, a ne o karakternoj slabosti. Oporavak zahtijeva vrijeme i strpljenje, a tijekom procesa normalno je očekivati uspone i padove. Male pobjede i napredak važno je prepoznati i slaviti.
Briga o djetetu s depresijom može biti iscrpljujuća, pa roditelji ne smiju zaboraviti ni na vlastito zdravlje i dobrobit. Ako osjećaju da im je potrebna podrška, trebaju se obratiti stručnjacima za mentalno zdravlje.
Postoje i ponašanja koja je nužno izbjegavati. Osjećaje djeteta ne smije se umanjivati niti nazivati trivijalnima, a posebno treba izbjegavati izjave poput „razvedri se“ ili „nemaš razloga biti tužan“. Simptome poput slabije motivacije ili lošijeg školskog uspjeha ne treba tumačiti kao lijenost niti ih kažnjavati. Uspoređivanje s drugom djecom također može biti štetno jer produbljuje osjećaj neadekvatnosti. Djecu ne treba prisiljavati na aktivnosti ili društvene situacije za koje se ne osjećaju spremnima, ali isto tako nije korisno činiti sve umjesto njih. Najbolje je pružiti podršku i istodobno poticati neovisnost i otpornost u okviru sigurnih granica.
Iznimno je važno naglasiti da se znakovi teške depresije, suicidalne misli ili samoozljeđivanje nikada ne smiju ignorirati. U takvim slučajevima nužno je odmah potražiti pomoć u najbližoj ustanovi za dječju i adolescentnu psihijatriju.
Vanja Oparnica, mag. psihologije
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
