Kroz niz godina rada sa obiteljima mogu reći da se svakodnevno susrećem sa dilemama, teškoćama, osjećajem nerazumijevanjem i bespomoćnosti i roditelja i adolescenata.
Naime, adolescencija je razdoblje koje je vrlo burno i za adolescente i za roditelje. Kod adolescenata se događaju promjene na svim područjima njihovog razvoja koje nerijetko i oni sami, a i drugi ljudi oko njih ne mogu u potpunosti razumjeti i nositi se sa istima. Oni se bore s prijelazom iz dječje u odraslu dob, s brojnim promjenama u psihičkom, fizičkom, kognitivnom, emocionalnom i socijalnom smislu, kao i s očekivanjima koja im postavlja njihova okolina, odnosno društvo.
Mladi moraju naučiti razmišljati kao odrasle osobe, prihvatiti svoje tijelo i njegov razvoj kroz adolescenciju, zrelije se ponašati s vršnjacima istog ili različitog spola, steći ekonomsku i emocionalnu neovisnost te razviti, odnosno stvoriti vlastiti identitet; shvatiti tko su kao osoba – moralno, profesionalno, spolno i politički. Mladi ljudi tijekom adolescencije traže svoj identitet, u kojem isprobavaju različite identitete, u kojem se okreću vršnjacima i udaljavaju od odraslih te im odnosi koji su nekad bili najbitniji polako počinju slabiti, dok drugi postaju važniji.
Ono što odrasli teško prihvaćaju je činjenica da više nemaju toliko kontrolu nad svojom djecom kao što su imali kad su djeca bila mlađa. Istovremeno to ih plaši, zbunjuje, čini ponosnima i nerijetko bespomoćnima. Isto tako roditelji vide da prestaju biti autoriteti svojoj djeci, jer adolescencija je vrijeme kada oni odbacuju autoritete, vrijeme kad mladi misle da ih nitko ne razumije, kad misle da su njihova iskustva jedinstvena u svijetu. To je vrijeme kada su oni vrlo skloni rizičnim ponašanjima, kada misle da im se ništa ne može dogoditi. Kako unatoč svim tim činjenicama ipak učiniti ovaj razvojni period manje zahtjevnim i stresnim i za odrasle i za adolescenta i kako si pomoći da i adolescentima i odraslima taj period ne bude toliko stresan i zahtjevan. Možda bi se za početak svaka odrasla osoba koja ovo čita mogla vratiti u period kada je on/ona imala 17,18…godina pa se prisjetiti kako smo tada izgledali, kakvu smo frizuru imali, kako smo vozili auto da li smo drugačije gledali na neke stvari nego danas? Ukoliko je odgovor da smo sve to radili drugačije nego danas i ako je odgovor da nalazimo sličnosti sa svojim adolescentom onda se možemo smatrati uspješnim roditeljem i biti zadovoljni te sam sigurna će to posljedično dovesti da ovo razdoblje sigurno lakše prođe.
Važno je da svatko od nas preuzme odgovornost pa tako je na nama odraslima odgovornost za odnos sa svojom djecom kao i odgovornost za atmosferu koja vlada u našim obiteljima. Isto tako roditeljstvo uključuje stalnu potrebu da se prilagođavamo razvojnim potrebama djeteta koja se mijenja te u početku , kada je nužna kontinuirana briga za dijete, kroz odrastanje upravljanje životom djeteta nije više većinski roditeljski zadatak. Iz svojih strahova, osjećaja gubitka i nepovjerenja u djetetove sposobnosti, mnogi roditelji ne žele odustati od ideje da oni oblikuju djetetov život. To dovodi do direktnog sukobljavanja s djetetovim potrebama, djetetom i u konačnici slanja poruke da je dijete nedovoljno sposobno. Kako onda postupati?
Uvijek imati na umu odnos. Odnos tj. stvaranje i održavanje odnosa s djetetom kroz njegovo odrastanje nije lagan zadatak i zahtijeva fleksibilnost roditelja, no otvorenost prema djetetu i djetetova sigurnost da će uvijek biti prihvaćeno može uvelike olakšati i učiniti odnos boljim. Upravo, prihvaćanje djeteta takvog kakvo jest je nerijetko najteži izazov sa kojim se roditelji nose. Da li je to iz straha, brige, nekih krivih odluka, naših loših iskustava, tempa vremena…. I još mnogo čega. Rekla bih da je odgovor- sve to skupa. Ipak, nemojmo zaboraviti u bilo kojoj dobi želimo od svojih roditelja da se prema nama odnose s poštovanjem i ravnopravnošću, a zašto bi naš adolescent bio iznimka od toga. Iako to neće pokazati uvijek vrlo im je bitno mišljenje roditelja, važna im je uzajamna privrženost i bliskost s obitelji.
Stoga dragi odrasli:
- Nekada je mudro više slušati, a manje govoriti
- Pokušati razumjeti što nam to adolescent govori te tada razgovarati
- Naučiti ih preuzimati odgovornost za njihove riječi ili djela te istovremeno preuzimati odgovornost za svoje riječi i postupke
- Uvažiti njihovo mišljenje i stavove, poticati njihove interese i aktivnosti
- Imati vremena za zajedničke aktivnosti koje su i u interesu djece
- Zajednički s djecom postaviti jasna pravila i objasniti njihove posljedice
- Biti uz njih i davati im do znanja da Vam se mogu obratiti
- Imati vrijeme za sebe i tražiti podršku bliskih ljudi u teškim situacijama
I za kraj nemojmo zaboraviti da svaki razvojni period nosi teške, tužne, vesele i lakše trenutke…stoga potražite podršku kada je trebate jer to je znak snage, kritičnosti i uvida.
dipl.soc.radnica Nikolina Škrlec, psihoanalitički psihoterapeut
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
